Idealno mjesto za eksperimente

Kada je pala odluka za ovaj projekt bilo je vjerojatno jasno da će predstavljati neku vrstu eksklamacije. No neovisno o tome je muzejski projekt imao karakter eksperimenta. Ne samo u konstruktivnom smislu, već prije svega u arhitektonskom, bilo je naime potrebno razviti novi arhitektonski vokabular. 

Za eksperiment posebnog arhitektonskog jezika jedva da su postojale pogodnija lokacija i zadaća. Nalazimo se u industrijskoj zoni, na vrlo prometnoj prilaznici autoceste, između trase željeznice, industrijskih hala, upravnih zgrada i uslužnog centra za mušterije. Lokacija je izgledala nepogodnom, jer kontekst nije baš bio atraktivan. Delugan Meissl su u tome ugledali šansu: ovdje nije bila tražena urbana umjetnost građenja. To nije bilo neko mjesto kojem bi se novogradnja morala prilagoditi.

Sada je nova zgrada utisnula svoj pečat svojoj lokaciji. Prema kružnom toku prometnice objekt je okrenut velikom staklenom fasadom iza koje se nalaze restoran i konferencijska dvorana. Zgrada muzeja je podijeljena na podnožje i izložbeni korpus. U zoni podnožja su smješteni  foaje, muzejski shop, kafeterija, muzejska radionica, arhiv i uredske prostorije. Iz tog podnožja izbijaju tri moćne betonske jezgre, koje nose izložbeni korpus, otmjeni restoran i dvoranu za konferencije. Nije lako opisati nepravilnu formu zgrade, koja je obložena bijelim metalnim pločama dok sjajne metalne ploče na stropovima djeluju poput zrcala. Poligonalnu geometriju, kojom se zgrada prilagođuje trokutastom obliku zemljišta, nije lako odrediti nekom usporedbom, kako bi se znalo o čemu je riječ. Ovu zgradu naprosto ne možemo uspoređivati sa drugima, mora stajati sama za sebe. Ta situacija pogađa i očekivanja posjetilaca…